poezija, proza, kritika / price, pjesme, eseji / poezija, proza, kritika / price, pjesme, eseji / poezija, proza, kritika / price, pjesme, eseji / poezija, proza, kritika / price, pjesme, eseji / poezija, proza, kritika / price, pjesme, eseji /
NA PUTU DO SNA
Tužna li su zvona što sad zvone
Kakvu li to tužnu vijest mi nose
Tamna li su svjetla što me gone
Kud to idu moje noge bose.
Teške li su ove noge tuge
Što krenuše nepovratnom cestom
Koga gaze, koje pute duge
S kojim drevnim sastaju se mjestom.
Tmurno nebo o kojem se klatim
Koju pakost sada za me sprema
Kada li ću moći ja da shvatim
Kad se krene tad povratka nema.
pročitaj više na www.ferdy.blogger.ba
Hapa sprema ispit na postidlomskom, pa smo sinoć citali Huserla. On je strašno zabrinut tumači li ga dobro ili ne, hoće li mu Ugo šta zamjeriti ili neće, a ja, s posebne distance, a u odnosu na moje studiranje, razmišljam o toj teoriji, pa hajmo reći, zakržljale psihoduhovnosti. Hapa ima moć da određene stavove do te mjere iskristalizira, da mu je sažetak stao na tri strane. Ja bih još seruckala,oprostite na terminu. O tome kako smo previše upali u zamku materijalnog, fizičkog, kako previše vjerujemo u autoritete, šablone, previše se trudimo ugoditi društvu i njegovim normama... I tako, govorim to sama u sebi, a znam da ću za pola sata, ako ne prije, u glavi kuckati kakav čarobni “projekt”, koji će na sve načine zadovoljiti moje kriterijume, a s druge strane, pod hitno napuniti budžet, izlizan idejom stana u centru, koji će u budućnosti riješiti sve naše probleme.
Odgađanje nam je trenutno najpopularnija disciplina. Napravili smo sjajan plan. Za stan smo doslovno izvrnuli kožu naopačke, proleterski se uvalili u kredite, što banci, što najmilijim, ali sve izračunali u bobu. Ostati podstanari još koju godinu, stan izdati takođe,po mogućnosti za neku malo veću lovu, i onda u dogledno vrijeme imati sigurnu crkavicu sa strane, uz to raditi i voljeti se do kraja života.
S tim da mene u svemu tome neprestano žulja rasplet. Jer, ako me sjećanje ne vara, sve je i dosad izgledalo ovako... od osnovne, fakulteta, prvog, drugog zaposlenja... Sve neki daleki ciljevi, a ti sve u istoj trci za slavom i parama, ili? Ili je to sve ta silna, neobjašnjiva potreba za onom slobodom, koja nikad ne dolazi. Jer što si više sebi samostalan, to si više uvučen u priču poreskog obveznika... Sjećam se familije gastarbajtera iz moje ulice. Djevojčice su živjele s dedom i tetkom, u ljetnoj kuhinji petospratnice, prepune njemačkim điđama, kuglama sa snijegom, šarenim lampama, cvijećem od štramplica i voćem od plastike... Za to vrijeme, mama i tata, u ružnom podstanarskom stanu, negdje iza zidina Minhena, maštali su, valjda, o kući u našoj ulici, svojim ćerkama, a s druge strane, motivisali se za dan , koji nije daleko. Dan, kad će džepovi napokon biti puni, budućnost osigurana, pa da se onda u miru i blagostanju nadmećemo u življenju. S tim da se zaratilo, da su se cure udale u Njemačkoj, da je dedo umro, a da je petospratnica i dalje prazna.
Tako da me u jednom trenutku nije strah što plata kasni, nije prvi put, ili što smo se uvalili do guše, hajde, “ko kuho kuho, ko pojeo, pojeo”... Strah me nekih drugih stvari.
