Đonovi 

Nalazim se na isturenom komandnom mjestu dva kilometra od linije. U sobu mi ulazi policajac- šaka mu zamotana bijelim peškirom iz kojeg kapa krv. Kroz smijeh mi reče: Čistio sam pušku i sama je opalila. Nasmijao sam se i ja. Bio je to iskusan borac, iako je imao samo devetnaest godina. Dok sam ga previjao upitam ga: Kako se rani? Reče nervozno: Ok, namjerno sam to učinio. Ja sam došao u ovu jedinicu da radim akcije, a ne da čuvam liniju. To je posao Armije, a ja sam specijalac.

Previh kolegi ruku i uputih ga za bolnicu. Shvatio sam što ga muči. Ali šta je to specijalac? Čovjek od krvi i mesa kao i svi ostali. Razlikuje se od običnog vojnika po tome što je prošao specijalističku obuku, psihofizičku provjeru i ima odličnu uniformu i opremu. Svaki čovjek u takvoj jedinici je posebno dobar u nečemu. Neko kao ronilac, planinar, neko u gađanju iz vatrenog oružja, neko kao vozač, ili majstor za kompjutere… Nije specijalac samo majstor u borilačkim vještinama, kako ga mnogi vide. Usporedio bih ga sa samurajem. A samuraji su vojna elita - odlučni, odani, požrtvovani i jakog morala. Mogu ga uporediti i sa kaubojem, gladijatorom ili čak vitezom. Ali, ispred cijevi u kojoj je metak i on bi izgledao bespomoćno, baš kao i svaki običan vojnik. I vjerujte, specijalac se više plaši, jer je više učio i bolje zna šta može učiniti metak.

Dosadno mi je, pa odlučujem obići jedinicu u rovovima, da im pokažem da nisam "tamo neki" komandir iz pozadine. Pješačim do linije. Put je planinski i blatnjav, dan kišovit i hladan. Sa sobom nosim automatsku pušku, pištolj 9 mm (duga devetka), jurišni prsluk, dimne bombe, par tromblona, čuturu, masku, ranac u kojem je lanč-paket, šatorsko krilo i "prvu pomoć". Na liniji je tišina, policija je neraspoložena.          Nude mi kafu i pitaju hoće li biti akcije ili im dolazi smjena? Ne odgovaram im ništa određeno, već ulazim u zemunicu komandira linije. Unutra je toplo, vatra tinja. I on me isto pita, a ja nijemo sliježem ramenima, jer ni sam ne znam odgovor. Odjednom osjećam potrebu za čistom havom, jer unutra dim štipa za oči. Izlazim van. Na isturenom rovu stotinjak metara od neprijatelja zatičem četiri policajca s punom ratnom opremom, spremnih da prvi prihvate borbu u slučaju da neprijatelj krene. Na licima im vidim radost, jer bi dolazak komandira s punom ratnom opremom trebao značiti da se sprema akcija, a poslije toga odlazak kući. Toliko su bili razočarani kad sam rekao da sam samo u obilasku, da sam u jednom trenu pomislio da sami napravimo akciju, ali naredba je glasila: Bez ikakvih poduzimanja borbenih aktivnosti. Nastavljam dalje i napokon sam između linija- na ničijoj zemlji. Puška mi je otkočena, a metak u cijevi. Želim se što više približiti neprijatelju. Dopuzao sam im blizu i mogao sam čuti njihov razgovor. U početku je bilo interesantno. Mislio sam da ću čuti nešto važno, ali kad sam počeo osjećati hladnoću nije mi više bilo do slušanja.

Ležao sam na mokroj zemlji i razmišljao šta ću dalje. Prvo sam pomislio da im bacim jednu bombu, izađem na vrh i zapucam prema njima, tek toliko da bih prekinuo zatišje. Da li ću ubiti nekoga? Vjerovatno hoću. A zašto? Zato što u ratu to tako ide. Ubij ili ćeš biti ubijen.

Počeo sam osjećati glad i odlučih da otvorim lanč-paket. Ležao sam na stomaku i jeo, kad spazih neprijateljskog vojnika udaljenog nekoliko metara. Sigurno je u izviđanju. Nije me primijetio u prvi mah i to sam iskoristio da dograbim pušku, ali nisam imao vremena da je okrenem prema njemu. Srećom i njegova puška je bila okrenuta lijevo od mene. Pogledi nam se sreću i čini se da je vrijeme stalo. Ukočeni od straha, samo se nijemo gledamo i ništa ne preduzimamo. Siguran sam da smo obojica molili Boga, samo da se raziđemo u miru. To se i dogodilo. Bez naglih pokreta, ne pomjerajući pušku, neprijateljski vojnik se povlači u pravcu iz kojeg je i došao. Počeo sam drhtati i ne znam da li je to bilo od zime ili od straha. Ostavio sam hranu i polagano se počeo povlačiti prema našim rovovima.

Noć je već padala. Odlučih da se vratim na IKM, mada sam osjećao napetost u zraku. Krenuh da se pozdravim s policajcima, a tišinu prekide zvuk ispaljenja minobacača. ''Visoka putanja'' i direktno tuče po našim položajima. Granatiranje dugo traje. Slijedi noćni napad, jedni protiv drugih. Prvih pet minuta rafali, trombloni, bombe... zemlja gori, zatim napad gubi na snazi i za nekih deset minuta bilo je sve gotovo. Grobna tišina, a onda šaputanje: Je li sve uredu?. Jedan ranjen, prostrijelna rana- kroz nogu. Ranjenika treba iznijeti sa linije i uputiti u bolnicu. Iz komande mi naređuju da se vratim na IKM. Uzimam tri policajca i polahko se udaljavamo sa naše linije noseći sa sobom ranjenika kojem je trebala bolnička pomoć. Kiša još uvijek pada, put je blatnjav, poklizujemo se, padamo, ali nosila ne ispuštamo, dižemo se i nastavljamo. Blato se lijepi za noge, pa ih jedva odvajamo od zemlje. Uskoro smo shvatili da smo sišli sa staze. Nije ni čudo, jer bila je maglovita noć. Da ne bismo zalutali i nabasali na neprijatelja trebali smo samo ići uzbrdo, što znači dublje u slobodnu teritoriju. Pitam se ima li kraja blatu, oranicama, ogradama- žičanim i drvenim. A onda, betonska ograda i mezarje. Blizu smo sela. Još malo i nalazimo se pred džamijom. Tu preuzimaju ranjenika, a mi tražimo vodu da povratimo dušu. Umjesto da budem sretan što smo odbili jak napad bez gubitaka, osim jednog ranjenog, ja sam bio tužan jer sam u tom blatu ostao bez oba đona mojih dragih i udobnih čizama. Još istu noć sam napravio izvještaj za komandu i napisao jednu molbu koju sam nalijepio ispred ulaza u džamiju. Pisalo je: "KO NAĐE ĐONOVE NA PUTU PREMA LINIJI, DOBIT ĆE NAGRADU (KUTIJA CIGARETA)".

Nisam imao rezervne čizme i nadao sam se, ako ih nađu, da ću stare čizme moći zakrpiti. Našli su samo jedan đon, a "jedan k'o nijedan"…

Danas je mišljenje mnogih da taj gradić i mnogi drugi položaji nikada nisu ni trebali biti osvojeni. Takvo mišljenje dijelim i ja. Prvenstveno mislim na teritorije koje smo zauzimali i lako ih je bilo sačuvati, a morali smo ih zbog nečeg napustiti- zbog nekog dogovora ili… Postojali su gospodari rata, koji su planirali čitav njegov tok. Ovo liči na epizodu "Dosijea X", ali to je zaista bilo tako i o tome će posvjedočiti vojnici na sve tri strane.

 tandare

Na ovim prostorima nekad se živjelo dobro. Bilo je posla. Bila je ovo jaka i prosperitetna zemlja. Slavili su se Božić, Đurđevdan, Bajram, Pesah, Uskrs i Vaskrs. Posjećivale su se crkve, sinagoge, džamije. Nisam znao, niti me interesovalo, koje ime pripada kojoj vjeri. Bilo je dosta mješovitih brakova. Zašto onda rat? Ja ću vam reći svoje mišljenje o tome. Rat nam je nametnut. Od koga? Od svijeta kako kažu mnogi?! Ja bih to rekao drugačije, jer nije čitav svijet isti. Rat je nametnut od pojedinih svjetskih lidera ili čak onih ljudi koje nikada nismo vidjeli, od onih koji, ''k'o biva'', ne postoje. Njih ću u svom pisanju zvati tandarama, sa malim "t". Oni nas otandaraše, pa nam zakuhaše, baš kao da mozga nismo ni imali. A zašto? Pa, da unište četvrtu silu u Evropi, da svjetske organizacije imaju šta raditi, da neko pojede konzerve "Ikara" koje nije htio ni gladan pas, da neko popije brdo lijekova kojima je isticao rok, ili je već istekao, da razni svjetski političari zarađuju dnevnice i plate, da se isprobavaju razna oružja i razne ratne taktike... Vjerujem u to, jer ovdje se ratovalo natenane, počev od Slovenije, pa do Kosova. Zašto nismo svi odjednom zaratili? Nismo, jer je lakše bilo svjetskim moćnicima i trgovcima oružjem, tj. tandarama kontrolisati pojedinačno manje ratove, nego li jedan veliki.

I mržnja nam je stvorena uticajem svjetskih tandara. Podržavali su Miloševića, a nakon par godina i Tuđmana, kojima su oživjeli projekat Velike Srbije i Velike Hrvatske. Iako naivni, predsjednici su bili i moćni, te su kontrolisali medije i stvarali mržnju na nacionalnoj osnovi, vraćali ljude u prošlost i plasirali parole: Branite se braćo, ovi nas hoće poklati, istrijebiti... Sjetite se Jasenovca, jama, pećina, jaruga, rijeka i ponora! Sjetite se! I obični smrtnici su bili ponovo zavedeni. Oživjeli su opet oni koji su na svoje kape stavljali kokardu ili slovo "U". Istina, nisu nikada ni umrli, ali su bili jadni i slabi zahvaljujući Titu (pokoj mu duši). Imao je i Tito grešaka, ali o tom potom.

Volio bih da imam razloga da kudim i Izetbegovića, ali nažalost nemam, ali ipak mogu naglasiti da ni Alija nije bio puno pametniji od Slobe i Franje, jer je, istim tim tandarama, vjerovao da može dobiti državu bez rata. Nažalost, naivnost sve trojice najviše je koštala one koji su se goloruki borili za jedinstvenu, samostalnu, mješovitu, nedjeljivu… BiH.

Znam da mnoge stvari neće još dugo izaći na vidjelo, ali siguran sam da će se mračne tajne ovog rata, kao i svakog drugog, saznati kad-tad. Što prije to bolje. Kakve god tajne o našoj prošlosti isplivaju na površinu, znam da se neće naći u našoj zajedničkoj knjizi historije koju nam žele napraviti. Neće se naći iz prostog razloga što i oni pošteni Srbi i Hrvati, koji znaju istinu i koji osuđuju učinjeno zlo sa svoje strane, neće htjeti da im djeca uče o genocidu i ubistvima, o silovanjima i razaranjima koje su činili njihovi. Takvu knjigu historije siguran sam ne žele ni oni Srbi i Hrvati koji su bili u policiji i Armiji BiH.

O takvoj knjizi pričaju nam samo pred izbore, a čim izbori prođu naši pojedini političari i sa jedne i druge i treće strane zašute, kao da i nemamo prošlosti. Pitanje je dokle ćemo se "ložiti" na predizborne govore naših pametnjakovića koji za govornicama podriguju, jer su stomake predhodno napunili lešo janjetinom, rolanom teletinom…, zajedno sa onim drugim i trećim, dogovarajući se kako će prošlošću našom jedni druge napadati, a to je stari najbolji i provjereni recept za prikupljanje glasova. Probudi kod insana osjećaj straha i mržnje, onda će insan gledati u tebe, baš k’o tele u šarena vrata. Takvom insanu onda možeš i sunce u crno obojiti, a on će ti vikati: "To majstore!", "Istinu nam nacrta!" i "Ne daj nas, zaštitniče!", "Ne daj da ti janjad opet kolju!".

Moramo prestati i da se "furamo" kako svjetski moćnici razumiju našu bol i kako nam žele pomoći da napravimo istinitu knjigu naše prošlosti. Siguran sam da ne žele, jer ni "njihovo maslo nije za Ramazana". Ako bismo pisali istinu, morali bismo onda i njih kuditi, a to nam neće dozvoliti, jer ni oni ne žele da se stide pred svojom djecom. Na kraju krajeva, "boli ih ćuna" za naš jad i čemer, baš kao što nas boli za Ruandom, gdje poklaše milion insana, Božijih robova, za manje od godinu dana, kao što nas boli za Bijafrom i zemljama poput nje, gdje godišnje umre dva i po miliona djece od gladi...

Siguran sam da većina Bosanaca i Hercegovaca i ne znaju gdje je ta, krvlju natopljena zemlja, Ruanda. Iskreno, ne znam ni ja, baš kao što ništa nisam učinio za djecu koja umiru od gladi.

pročitaj više na www.sjecanjabezreda.blogger.ba