NA PUTU DO SNA

Tužna li su zvona što sad zvone

Kakvu li to tužnu vijest mi nose

Tamna li su svjetla što me gone

Kud to idu moje noge bose.

Teške li su ove noge tuge

Što krenuše nepovratnom cestom

Koga gaze, koje pute duge

S kojim drevnim sastaju se mjestom.

Tmurno nebo o kojem se klatim

Koju pakost sada za me sprema

Kada li ću moći ja da shvatim

Kad se krene tad povratka nema.

pročitaj više na www.ferdy.blogger.ba

Hapa sprema ispit na postidlomskom, pa smo sinoć citali Huserla. On je strašno zabrinut tumači li ga dobro ili ne, hoće li mu Ugo šta zamjeriti ili neće, a ja, s posebne distance, a u odnosu na moje studiranje, razmišljam o toj teoriji, pa hajmo reći, zakržljale psihoduhovnosti. Hapa ima moć da određene stavove do te mjere iskristalizira, da mu je sažetak stao na tri strane. Ja bih još seruckala,oprostite na terminu. O tome kako smo previše upali u zamku materijalnog, fizičkog, kako previše vjerujemo u autoritete, šablone, previše se trudimo ugoditi društvu i njegovim normama... I tako, govorim to sama u sebi, a znam da ću za pola sata, ako ne prije, u glavi kuckati kakav čarobni “projekt”, koji će na sve načine zadovoljiti  moje kriterijume, a s druge strane, pod hitno napuniti budžet, izlizan idejom stana u centru, koji će u budućnosti riješiti sve naše probleme.

Odgađanje nam je trenutno najpopularnija disciplina. Napravili smo sjajan plan. Za stan smo doslovno izvrnuli kožu naopačke, proleterski se uvalili u kredite, što banci, što najmilijim, ali sve izračunali u bobu. Ostati podstanari još koju godinu, stan izdati takođe,po mogućnosti za neku malo veću lovu, i onda u dogledno vrijeme imati sigurnu crkavicu sa strane, uz to raditi i voljeti se do kraja života.

S tim da mene u svemu tome neprestano žulja rasplet. Jer, ako me sjećanje ne vara, sve je i dosad izgledalo ovako... od osnovne, fakulteta, prvog, drugog zaposlenja... Sve neki daleki ciljevi, a ti sve u istoj trci za slavom i parama, ili? Ili je to sve ta silna, neobjašnjiva potreba za onom slobodom, koja nikad ne dolazi. Jer što si više sebi samostalan, to si više uvučen u priču poreskog obveznika... Sjećam se familije gastarbajtera iz moje ulice. Djevojčice su živjele s dedom i tetkom, u ljetnoj kuhinji petospratnice, prepune njemačkim điđama, kuglama sa snijegom, šarenim lampama, cvijećem od štramplica i voćem od plastike... Za to vrijeme, mama i tata, u ružnom podstanarskom stanu, negdje iza zidina Minhena, maštali su, valjda, o kući u našoj ulici, svojim ćerkama, a s druge strane, motivisali se za dan , koji nije daleko. Dan, kad će džepovi napokon biti puni, budućnost osigurana, pa da se onda u miru i blagostanju nadmećemo u življenju. S tim da se zaratilo, da su se cure udale u Njemačkoj, da je dedo umro, a da je petospratnica i dalje prazna.

Tako da me u jednom trenutku nije strah što plata kasni, nije prvi put, ili što smo se uvalili do guše, hajde, “ko kuho kuho, ko pojeo, pojeo”... Strah me nekih drugih stvari.

Đonovi 

Nalazim se na isturenom komandnom mjestu dva kilometra od linije. U sobu mi ulazi policajac- šaka mu zamotana bijelim peškirom iz kojeg kapa krv. Kroz smijeh mi reče: Čistio sam pušku i sama je opalila. Nasmijao sam se i ja. Bio je to iskusan borac, iako je imao samo devetnaest godina. Dok sam ga previjao upitam ga: Kako se rani? Reče nervozno: Ok, namjerno sam to učinio. Ja sam došao u ovu jedinicu da radim akcije, a ne da čuvam liniju. To je posao Armije, a ja sam specijalac.

Previh kolegi ruku i uputih ga za bolnicu. Shvatio sam što ga muči. Ali šta je to specijalac? Čovjek od krvi i mesa kao i svi ostali. Razlikuje se od običnog vojnika po tome što je prošao specijalističku obuku, psihofizičku provjeru i ima odličnu uniformu i opremu. Svaki čovjek u takvoj jedinici je posebno dobar u nečemu. Neko kao ronilac, planinar, neko u gađanju iz vatrenog oružja, neko kao vozač, ili majstor za kompjutere… Nije specijalac samo majstor u borilačkim vještinama, kako ga mnogi vide. Usporedio bih ga sa samurajem. A samuraji su vojna elita - odlučni, odani, požrtvovani i jakog morala. Mogu ga uporediti i sa kaubojem, gladijatorom ili čak vitezom. Ali, ispred cijevi u kojoj je metak i on bi izgledao bespomoćno, baš kao i svaki običan vojnik. I vjerujte, specijalac se više plaši, jer je više učio i bolje zna šta može učiniti metak.

Dosadno mi je, pa odlučujem obići jedinicu u rovovima, da im pokažem da nisam "tamo neki" komandir iz pozadine. Pješačim do linije. Put je planinski i blatnjav, dan kišovit i hladan. Sa sobom nosim automatsku pušku, pištolj 9 mm (duga devetka), jurišni prsluk, dimne bombe, par tromblona, čuturu, masku, ranac u kojem je lanč-paket, šatorsko krilo i "prvu pomoć". Na liniji je tišina, policija je neraspoložena.          Nude mi kafu i pitaju hoće li biti akcije ili im dolazi smjena? Ne odgovaram im ništa određeno, već ulazim u zemunicu komandira linije. Unutra je toplo, vatra tinja. I on me isto pita, a ja nijemo sliježem ramenima, jer ni sam ne znam odgovor. Odjednom osjećam potrebu za čistom havom, jer unutra dim štipa za oči. Izlazim van. Na isturenom rovu stotinjak metara od neprijatelja zatičem četiri policajca s punom ratnom opremom, spremnih da prvi prihvate borbu u slučaju da neprijatelj krene. Na licima im vidim radost, jer bi dolazak komandira s punom ratnom opremom trebao značiti da se sprema akcija, a poslije toga odlazak kući. Toliko su bili razočarani kad sam rekao da sam samo u obilasku, da sam u jednom trenu pomislio da sami napravimo akciju, ali naredba je glasila: Bez ikakvih poduzimanja borbenih aktivnosti. Nastavljam dalje i napokon sam između linija- na ničijoj zemlji. Puška mi je otkočena, a metak u cijevi. Želim se što više približiti neprijatelju. Dopuzao sam im blizu i mogao sam čuti njihov razgovor. U početku je bilo interesantno. Mislio sam da ću čuti nešto važno, ali kad sam počeo osjećati hladnoću nije mi više bilo do slušanja.

Ležao sam na mokroj zemlji i razmišljao šta ću dalje. Prvo sam pomislio da im bacim jednu bombu, izađem na vrh i zapucam prema njima, tek toliko da bih prekinuo zatišje. Da li ću ubiti nekoga? Vjerovatno hoću. A zašto? Zato što u ratu to tako ide. Ubij ili ćeš biti ubijen.

Počeo sam osjećati glad i odlučih da otvorim lanč-paket. Ležao sam na stomaku i jeo, kad spazih neprijateljskog vojnika udaljenog nekoliko metara. Sigurno je u izviđanju. Nije me primijetio u prvi mah i to sam iskoristio da dograbim pušku, ali nisam imao vremena da je okrenem prema njemu. Srećom i njegova puška je bila okrenuta lijevo od mene. Pogledi nam se sreću i čini se da je vrijeme stalo. Ukočeni od straha, samo se nijemo gledamo i ništa ne preduzimamo. Siguran sam da smo obojica molili Boga, samo da se raziđemo u miru. To se i dogodilo. Bez naglih pokreta, ne pomjerajući pušku, neprijateljski vojnik se povlači u pravcu iz kojeg je i došao. Počeo sam drhtati i ne znam da li je to bilo od zime ili od straha. Ostavio sam hranu i polagano se počeo povlačiti prema našim rovovima.

Noć je već padala. Odlučih da se vratim na IKM, mada sam osjećao napetost u zraku. Krenuh da se pozdravim s policajcima, a tišinu prekide zvuk ispaljenja minobacača. ''Visoka putanja'' i direktno tuče po našim položajima. Granatiranje dugo traje. Slijedi noćni napad, jedni protiv drugih. Prvih pet minuta rafali, trombloni, bombe... zemlja gori, zatim napad gubi na snazi i za nekih deset minuta bilo je sve gotovo. Grobna tišina, a onda šaputanje: Je li sve uredu?. Jedan ranjen, prostrijelna rana- kroz nogu. Ranjenika treba iznijeti sa linije i uputiti u bolnicu. Iz komande mi naređuju da se vratim na IKM. Uzimam tri policajca i polahko se udaljavamo sa naše linije noseći sa sobom ranjenika kojem je trebala bolnička pomoć. Kiša još uvijek pada, put je blatnjav, poklizujemo se, padamo, ali nosila ne ispuštamo, dižemo se i nastavljamo. Blato se lijepi za noge, pa ih jedva odvajamo od zemlje. Uskoro smo shvatili da smo sišli sa staze. Nije ni čudo, jer bila je maglovita noć. Da ne bismo zalutali i nabasali na neprijatelja trebali smo samo ići uzbrdo, što znači dublje u slobodnu teritoriju. Pitam se ima li kraja blatu, oranicama, ogradama- žičanim i drvenim. A onda, betonska ograda i mezarje. Blizu smo sela. Još malo i nalazimo se pred džamijom. Tu preuzimaju ranjenika, a mi tražimo vodu da povratimo dušu. Umjesto da budem sretan što smo odbili jak napad bez gubitaka, osim jednog ranjenog, ja sam bio tužan jer sam u tom blatu ostao bez oba đona mojih dragih i udobnih čizama. Još istu noć sam napravio izvještaj za komandu i napisao jednu molbu koju sam nalijepio ispred ulaza u džamiju. Pisalo je: "KO NAĐE ĐONOVE NA PUTU PREMA LINIJI, DOBIT ĆE NAGRADU (KUTIJA CIGARETA)".

Nisam imao rezervne čizme i nadao sam se, ako ih nađu, da ću stare čizme moći zakrpiti. Našli su samo jedan đon, a "jedan k'o nijedan"…

Danas je mišljenje mnogih da taj gradić i mnogi drugi položaji nikada nisu ni trebali biti osvojeni. Takvo mišljenje dijelim i ja. Prvenstveno mislim na teritorije koje smo zauzimali i lako ih je bilo sačuvati, a morali smo ih zbog nečeg napustiti- zbog nekog dogovora ili… Postojali su gospodari rata, koji su planirali čitav njegov tok. Ovo liči na epizodu "Dosijea X", ali to je zaista bilo tako i o tome će posvjedočiti vojnici na sve tri strane.

 tandare

Na ovim prostorima nekad se živjelo dobro. Bilo je posla. Bila je ovo jaka i prosperitetna zemlja. Slavili su se Božić, Đurđevdan, Bajram, Pesah, Uskrs i Vaskrs. Posjećivale su se crkve, sinagoge, džamije. Nisam znao, niti me interesovalo, koje ime pripada kojoj vjeri. Bilo je dosta mješovitih brakova. Zašto onda rat? Ja ću vam reći svoje mišljenje o tome. Rat nam je nametnut. Od koga? Od svijeta kako kažu mnogi?! Ja bih to rekao drugačije, jer nije čitav svijet isti. Rat je nametnut od pojedinih svjetskih lidera ili čak onih ljudi koje nikada nismo vidjeli, od onih koji, ''k'o biva'', ne postoje. Njih ću u svom pisanju zvati tandarama, sa malim "t". Oni nas otandaraše, pa nam zakuhaše, baš kao da mozga nismo ni imali. A zašto? Pa, da unište četvrtu silu u Evropi, da svjetske organizacije imaju šta raditi, da neko pojede konzerve "Ikara" koje nije htio ni gladan pas, da neko popije brdo lijekova kojima je isticao rok, ili je već istekao, da razni svjetski političari zarađuju dnevnice i plate, da se isprobavaju razna oružja i razne ratne taktike... Vjerujem u to, jer ovdje se ratovalo natenane, počev od Slovenije, pa do Kosova. Zašto nismo svi odjednom zaratili? Nismo, jer je lakše bilo svjetskim moćnicima i trgovcima oružjem, tj. tandarama kontrolisati pojedinačno manje ratove, nego li jedan veliki.

I mržnja nam je stvorena uticajem svjetskih tandara. Podržavali su Miloševića, a nakon par godina i Tuđmana, kojima su oživjeli projekat Velike Srbije i Velike Hrvatske. Iako naivni, predsjednici su bili i moćni, te su kontrolisali medije i stvarali mržnju na nacionalnoj osnovi, vraćali ljude u prošlost i plasirali parole: Branite se braćo, ovi nas hoće poklati, istrijebiti... Sjetite se Jasenovca, jama, pećina, jaruga, rijeka i ponora! Sjetite se! I obični smrtnici su bili ponovo zavedeni. Oživjeli su opet oni koji su na svoje kape stavljali kokardu ili slovo "U". Istina, nisu nikada ni umrli, ali su bili jadni i slabi zahvaljujući Titu (pokoj mu duši). Imao je i Tito grešaka, ali o tom potom.

Volio bih da imam razloga da kudim i Izetbegovića, ali nažalost nemam, ali ipak mogu naglasiti da ni Alija nije bio puno pametniji od Slobe i Franje, jer je, istim tim tandarama, vjerovao da može dobiti državu bez rata. Nažalost, naivnost sve trojice najviše je koštala one koji su se goloruki borili za jedinstvenu, samostalnu, mješovitu, nedjeljivu… BiH.

Znam da mnoge stvari neće još dugo izaći na vidjelo, ali siguran sam da će se mračne tajne ovog rata, kao i svakog drugog, saznati kad-tad. Što prije to bolje. Kakve god tajne o našoj prošlosti isplivaju na površinu, znam da se neće naći u našoj zajedničkoj knjizi historije koju nam žele napraviti. Neće se naći iz prostog razloga što i oni pošteni Srbi i Hrvati, koji znaju istinu i koji osuđuju učinjeno zlo sa svoje strane, neće htjeti da im djeca uče o genocidu i ubistvima, o silovanjima i razaranjima koje su činili njihovi. Takvu knjigu historije siguran sam ne žele ni oni Srbi i Hrvati koji su bili u policiji i Armiji BiH.

O takvoj knjizi pričaju nam samo pred izbore, a čim izbori prođu naši pojedini političari i sa jedne i druge i treće strane zašute, kao da i nemamo prošlosti. Pitanje je dokle ćemo se "ložiti" na predizborne govore naših pametnjakovića koji za govornicama podriguju, jer su stomake predhodno napunili lešo janjetinom, rolanom teletinom…, zajedno sa onim drugim i trećim, dogovarajući se kako će prošlošću našom jedni druge napadati, a to je stari najbolji i provjereni recept za prikupljanje glasova. Probudi kod insana osjećaj straha i mržnje, onda će insan gledati u tebe, baš k’o tele u šarena vrata. Takvom insanu onda možeš i sunce u crno obojiti, a on će ti vikati: "To majstore!", "Istinu nam nacrta!" i "Ne daj nas, zaštitniče!", "Ne daj da ti janjad opet kolju!".

Moramo prestati i da se "furamo" kako svjetski moćnici razumiju našu bol i kako nam žele pomoći da napravimo istinitu knjigu naše prošlosti. Siguran sam da ne žele, jer ni "njihovo maslo nije za Ramazana". Ako bismo pisali istinu, morali bismo onda i njih kuditi, a to nam neće dozvoliti, jer ni oni ne žele da se stide pred svojom djecom. Na kraju krajeva, "boli ih ćuna" za naš jad i čemer, baš kao što nas boli za Ruandom, gdje poklaše milion insana, Božijih robova, za manje od godinu dana, kao što nas boli za Bijafrom i zemljama poput nje, gdje godišnje umre dva i po miliona djece od gladi...

Siguran sam da većina Bosanaca i Hercegovaca i ne znaju gdje je ta, krvlju natopljena zemlja, Ruanda. Iskreno, ne znam ni ja, baš kao što ništa nisam učinio za djecu koja umiru od gladi.

pročitaj više na www.sjecanjabezreda.blogger.ba

Tiho večeras

Večeras, tiho, molim te

Kad budeš na jastuk glavom htjela

Večeras, tiho, molim te

Prije nego zaspiš

Večeras, bi, tiho

Pogled jedan dovoljnim bio

I rastanak tiho, pred počinak

Čežnjom bi se lomio, nad putem

Večeras tiho

Kad oči budeš zatvarala

Polako, nježno

Baš k'o cvijet, stidan

Što ponoći kaska

Večeras tiho,

samo pogledom nebo približi

i zagrli daljinom našu blizinu.

PRIKA IMA OBRAZ

Odlazak na Fakultet u Veliki grad za sve naše roditelje znači konačni preobražaj iz djeteta u neko formirano biće koje će polako da prihvata svoje obaveze i da samostalno rješava probleme. Tu nastupa njihov najdraži dio. Savjetovanje. Sve ono što su oni proživljavali, ono na čemu su stali ili zapeli u svome životu je odlična tema za savjetovanje svojih mladih. Ja ta savjetovanja nisam nikad ozbiljno shvatao, ustvari ne bi bilo ni korisno da ih prihvatam; jedino što bih naučio je „obavezno nosi debele čarape što ti ih mama stavi, u Velikom gradu je hladnije nego ovdje“. Ali lik moga dajdže, koji je živio gore, naučio me puno više nego ijedna knjiga koju su mi prepričali roditelji. U ovoj priči bitan mi je jedan detalj: „Sinovac moj, svega će bit', al uvijek će ti para falit'!“

Imao sam nesreću da benzin poskupi kao nikad otkada je napravljena benziska pumpa i stvarno mi nije bilo isplativo ići autobusom. Prešao sam na, poslije ću da shvatim, najbolje sredstvo za prevoz do Velikog grada. Voz. Brzo sam ga zavolio. Beskrajni tak-tak, prljava sjedišta, smrdljivi kupei, pijanice, dangubi, seljaci sa vrećama krompira, ciganke sa bakrenim loncima i kondukteri. Ovi posljednji su mi bili najdraži. Vrijeme puta sam traćio knjigama i puno bih mislio o ljudima koje gledam. Kao takvog kondukteri su me gledali sa dozom poštovanja, a ja sam im uvijek davao više. Plaćao sam uredno malo više od pola karte, puna cijena je bila pet, ja sam uvijek davao tri, oni mi kartu naravno nisu davali, na obostrano zadovoljstvo, i slobodno mogu reći da sam im bio drag putnik. Vremenom sam se sprijateljio sa nekima, uvijek smo pričali od zadnjih par stanica kada ne bi bilo gužve. Od svih njih jedan mi je ostao u sjećanju za sva vremena.

Bila je zima. Kondukter je došao negdje na drugoj stanici, visok i brz, baš onakav kakav treba da bude, dovoljno jak da izbaci i najjačeg kokuza ukoliko bi to bilo potrebno. Pozdravio je glasno i čvrsto, odmah sam mu dao pare i tiho mu rekao da mi karta ne treba.

-         Dokle ćeš?

-         Do Zenice.

Zbunjeno me pogleda. Ono što sam mu vidio u pogledu nisam mogao da okarakterišem ni kao nevjericu (kontrole su im bile česte, a ja, onako ozbiljan i uredan, ličio sam na kontrolora), ni kao napad na ego čovjeka koji pošteno zarađuje za svoj život. Ćutke je stavio pare u torbicu i otišao bez pozdrava. Jest da ga prvi put vidim, ali on stalno viđa slične meni i ostatak puta ću da mislim o tome.

Voz staje kraj jednog malog mjesta nekoliko stanica prije posljednje, tu se čeka pola sata i ostatak vožnje voz je poluprazan. Tada mi on ponovo dolazi i priča mi biva jasnija. Malo smo pažljivo proćaskali, nešto o vremenu i sinoćnjoj utakmici. Nije me ništa pitao, ni ko sam, ni šta sam ni odakle sam. Onda sjede na suprotno sjedište, otvori torbicu i iz nje izvuče kovanicu od pola marke i pruži mi je.

Mislite da sam pomislio na savjest konduktera. Ma kakvi, to je zadnje što u vozu mogu da pomislim. Ali ono što je rekao poljuljalo je moje mišljenje u nepravdu svog ovog svijeta.

-         Šta će mi?

-         Rek'o si da ćeš do Zenice?

-         Jesam, uvijek dajem toliko.

-         E, vidiš momak, karta mi je pet marki, ako hoćeš da se šlepaš, uredu, platiš mi pola karte, to ja i ti popolovimo i mirna Bosna.

I dalje sam ga zbunjeno gledao.

     -     Dobro, al ja nisam tražio da mi vratiš ovo.

     -    Ti mene sinko onda neznaš. Vidiš, ja sam u ratu bio borac, sad sam demobilisan, imam dvoje maksumčadi i nemam ništa osim ovog pišljivog i slabo plaćenog posla. Ovo malo plate što bude jednom u tri mjeseca, ne može mi bit' ni da nahranim sve u kući. Pa moram vako, ono što se kaže, nešto sa strane. To ako drugi uzmu toliko, njima je na dušu, ali ja ti pola marke moram vratit'. Nije ti Prika svako, pa da gubi obraz za pola marke.

Dugo samo poslije razmišljao o Priki. Cijeli put od stanice do stana držao sam u šaci pola marke (morao sam ih uzet, nije odustao dok ih nisam uzeo) i mislio na njegovu savjest. Odnosno obraz. Obraz koji, iako ima dva, Prika pametno čuva, gradeći na njemu svoje ime. Ime koje je, ovim tekstom, zasluženo ušlo vaše glavice i koje, nadam se, neće izaći brzo.

LORD GEORGE BYRON 

Korača lijepa poput noći

Korača l’jepa poput noći
Pune zvijezda, bez oblaka
Zrcale joj lice i oči
Sve vrhunce svjetla i mraka
Nježna svjetlost se iz njih toči
Ni rajska nije tako jaka

Spusti se sjena, pomrači dan
I naruši nemjerljiv sklad taj
Što krasi svaki uvojak vran
I nježno licem prosipa sjaj
Gdje vedre misli našle su stan
Što divan je i čist kao raj

Preko lica i čela njena
Tih, al’ pobjednički, se sliva
Osm’jeh i boja užarena
Što dobrotu žića joj skriva
I misao uspokojena,
Srce što čistu ljubav sniva

* * *

Ljubav i smrt

Gledah te kad je dušman u svome nasrtanju
bio nam sasvim blizu, spreman da razdvoji nas.
Ljubav me prema tebi, u tom beznadnom stanju,
potaknula na borbu za slobodu i spas.

Gledah te kada pramcem udarismo o stijenu
i sve bijaše strašno – bura trgala jedra.
Uz sebe tad te privih ranjenu, uplašenu;
pokrov ti moje ruke, odar moja njedra.

Gledah te kad je bolest zacaklila ti oči –
– dok si u mukama bila dijelih tvoju kob.
Smoren tim prizorom znadoh preživjet’ neću moći
ako zbog groznice teške mlada padneš u grob.

Kada se zemljotres zbio, priroda i ljudi svi
teturahu kao p’janac, posvuda bješe lom.
Ko mi je u tom svemu bio najvažniji? Ti.
Čijem životu tada podredih svoj život? Tvom.

I kad su teške muke lišavale me daha,
a konačna mi misao ugasiti se htjela,
tebi, o samo tebi i pored smrtnog straha
težila mi je duša više nego je smjela.

A ti me ne voliš, opet, i pored svega toga.
I nikad nećeš jer voljet’ ne može se tek tako
Ne želim da te krivim – meni je dato od Boga
da i dalje te ljubim zaludno, bludno, jako.

* * *

Percy Bysshe Shelley
(1792–1822.)

Indijska serenada

Prenuh se iz sna o tebi,
prvog sna u blagoj noći,
kad vjetrovi tiho šapću
i zvijezda sjaj se toči.
Prenuh se iz sna o tebi
i tad duh koraka mojih
odvede me ko zna kako
pod prozore soba tvojih.

Lutajući vjetri blijede,
kroz maglu tek tiho cvile,
miris čampaka se gubi
kao u snu misli mile.
Slavujeva tužbalica
na srdašcu njemu mrije –
– tako ljubav prema tebi
u sebi moj konac krije.

Podigni me sad iz trave –
ja umirem, ginem, venem;
spusti cjelov kao kišu
s ljubavlju na usne, zjene.
Lice mi je hladno, blijedo;
srce brzo, glasno bije;
prije nego što se slomi
neka uz tebe se svije.

Kratka biografija

Haris Abdagić, rođen u Bugojnu 24.08.1978. godine. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2003. godine na odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Trenutno živi i radi (opća biblioteka) u Zenici. Osim književnošću, aktivno se bavi i muzikom.

Posebno

Ti si pojava noći

Kao mladi mjesec.

Ne, ti si sveprisutna

Kao voda u čaši.

          Ti si skrivena u tanjoj žici

          Prekrivena velom tajni

          Što pjeva i plače

          I plače i pjeva

          -glasnije!

          Iz tame, tek, svjetlost vidjeti možeš

          Iz tame, pupoljak se otvara

           Iz tame dolaze izvori

          Iz tame izvire smisao

          A ti

          Ti izvireš iz dubine svemira

          Ti  dolaziš iz tame noći

          Ti nadireš kao bujica

          Nad razumom

          Nad smislom

          Ti si čista pojava želje

          I iznad svega

          I iznad ovog stiha

          čak i iznad bilo kojeg drugog

          postoji Posebno, samo

          i jamčim da je posebno

          Posebno!

          Samo da bi tebe opisalo.